🧸 TUŽNI MEDO U KAVEZU - MALI OGLED O NAMA

Ispred muzeja u Bijeljini stoji novogodišnji žuti zamišljeni medo, zatvoren u sjajnu kuglu, neku formu kaveza. Sam, disociran, zagledan u jednu tačku. Naizgled jedna dekoracija. U stvarnosti opet snažan simbol naše svakodnevnice.

Medo je arhetip djetinjstva: sigurnosti, nježnosti, topline doma. Kada takav simbol smjestimo u kavez, nesvjesno šaljemo poruku o svijetu u kojem nježnost postoji, ali je sputana,u kojem se toplina pokazuje, ali se ne oslobađa.

Psihološki gledano, prizor budi blagu nelagodu i tugu jer dira u kolektivno iskustvo ranjivosti. Medo ne prijeti, ne buni se, on ćuti. A ćutnja je često jezik potisnutih emocija: umora, bespomoćnosti, osjećaja da smo izloženi pogledima, ali bez stvarne slobode. Gledamo ga, fotografišemo, prolazimo dalje baš kao što često prolazimo pored tuđe (i vlastite) unutrašnje tuge.

Psihoantropološki, ovaj medo govori o savremenom društvu spektakla: sve je izloženo, ukrašeno, “instagramično”, ali i kontrolisano. Kavez je transparentan, ništa se ne krije, a ipak nema izlaza. To je metafora našeg vremena: vidljivi smo više nego ikad, a slobodni često manje nego što mislimo. Djetinjstvo, radost i praznici postaju scenografija, dok se egzistencijalna tjeskoba tiho smješta u sredinu.

Možda zato ovaj medo djeluje tužno. Ne zato što je sam, nego zato što je ukrašen, izložen i zatvoren istovremeno

A možda nas najviše pogađa jer u njemu prepoznajemo. dio sebe.

Bijeljina, ispred muzeja.

Jedan mali medo ,jedno veliko pitanje: šta danas radimo sa nježnošću?