BAJKE, MANGA I MOZAK U RAZVOJU: ČEKAMO SPAS ILI GA GRADIMO?

Priče koje pričamo djeci nikada nisu „samo priče“. One nastaju u tačno određenom istorijskom, kulturnom i biološkom kontekstu i tiho oblikuju način na koji mozak uči kako svijet funkcioniše.

Klasične zapadne bajke poput Uspavane ljepotice, Pepeljuge ili Snježane i sedam patuljaka potiču iz feudalne Evrope, vremena kada pojedinac gotovo nije imao kontrolu nad vlastitom sudbinom. U tim narativima, junakinja najčešće čeka: princ dolazi, čarolija se aktivira, sudbina se „sredi“. Psihološka poruka je suptilna, ali snažna: rješenje dolazi spolja.

Ali još važnije od same priče jeste pitanje: s kim se dijete identifikuje?
Mozak ne uči samo iz radnje, već iz uloge koju dijete preuzima u mašti. Ako se dijete poistovjećuje sa likom koji pasivno čeka spas, ono nesvjesno vježba ulogu posmatrača vlastitog života. Ako se identifikuje sa likom koji griješi, ustaje i pokušava ponovo ono vježba djelovanje.

Mnogo osoba je odraslo uz tu ideju. Neko je možda nesvjesno naučio da vrijedi čekati: pravog čovjeka, pravi trenutak, nekoga ko će „doći na bijelom konju“ i posložiti život, urediti sve. Godine su prolazile, princ ili spasitelj nije dolazio a ono što se rijetko kaže jeste da je dijete, sada odrasla osoba, u međuvremenu naučilo više da čeka nego da djeluje. Bajka se završila, ali obrazac je ostao.

Suprotno tome, japanske mange i anime serijali (npr. Naruto) nastaju u poslijeratnom društvu koje je iz pepela gradilo identitet kroz rad, disciplinu i istrajnost. Junak nije izabran, nije savršen i često nije talentovan. On postaje snažan kroz ponavljanje, greške, bol i samoregulaciju. Poruka je jasna: ti se gradiš kroz proces.

Neuronauka nam kaže sljedeće:
Mozak djeteta je izrazito plastičan. Ponavljani narativi jačaju određene neuronske mreže ,one povezane sa očekivanjem nagrade, tolerancijom na frustraciju i osjećajem kontrole nad ishodom. Kada dijete stalno sluša priče u kojima se problemi rješavaju „izvana“, jačaju se obrasci pasivnog čekanja. Kada sluša priče u kojima se trud nagrađuje, jačaju se mreže odgovorne za motivaciju, izvršne funkcije i otpornost.

A gdje je genetika?
Genetika ne određuje sudbinu, ali postavlja osjetljivost. Djeca se razlikuju u genima vezanim za stres (npr. dopaminski i serotoninski sistemi), motivaciju i emocionalnu regulaciju. Upravo tu priče postaju važne jer kroz epigenetske mehanizme, okruženje i iskustva mogu „uključivati“ ili „utišavati“ određene genske izraze. Drugim riječima: narativi koje dijete internalizuje mogu dugoročno uticati na način na koji njegov nervni sistem reaguje na izazove.

Naravno, nijedna bajka sama po sebi nije štetna. Problem nastaje kada je jedini model života onaj u kojem se čeka spas, umjesto da se gradi kapacitet za djelovanje.

Možda zato pravo pitanje nije koje priče su dobre ili loše nego: kakvu poruku o moći, trudu i promjeni ostavljamo u mozgu djeteta?

Jer priče ne oblikuju samo maštu.
One, korak po korak, oblikuju mozak, ponašanje i osjećaj lične moći.