🌿𝙋𝙍𝙄Č𝘼 𝙊 𝙏𝙍𝙄 𝙑𝙍𝙀𝙈𝙀𝙉𝘼

Da li često osjetiš da si zarobljen u prošlosti ili stalno brineš o budućnosti?

Kod depresije, misli nas vuku unazad – u uspomene, gubitke i kajanja.

Kod anksioznosti, one bježe unaprijed – u brige i neizvjesnost.

Kod PTSP-a, sjećanja se vraćaju u obliku slika i emocija koje nas drže u prošlim traumama.

Kod OKP-a, opsesivne misli i rituali stalno odvlače pažnju od stvarnog života.

U svim ovim stanjima ono što najviše gubimo je sadašnji trenutak.

Zato postoji tehnika “Prošlost–Sadašnjost–Budućnost” – jednostavna vježba koja pomaže da shvatiš gdje ti je pažnja i kako da se vratiš u ovdje i sada, tamo gdje se život stvarno dešava.

Zamisli da sjediš u jednoj sobi.

Ispred tebe je zid koji predstavlja prošlost – sve tvoje uspomene, greške, tuge i lijepe trenutke.

Iza tebe je zid budućnosti – sve tvoje brige, planovi, neizvjesnosti.

A tu, gdje sjediš, nalazi se sadašnjost.

Većina ljudi koji pate od depresije gleda u taj zid prošlosti. Satima, danima, nekad i godinama.

Oni sa anksioznošću okreću se prema budućnosti – stalno zamišljaju šta bi moglo krenuti po zlu.

Ali, dok gledamo ili u prošlost ili u budućnost, ne primjećujemo ono što je ispred nosa – život koji se odvija upravo sada.

Protokol izgleda ovako:

Sjedneš na stolicu okrenutu ka zidu prošlosti. Dok sjediš, iza tebe „priča“ budućnost – podsjeća te na sve što bi moglo doći.

I tada shvatiš: dok gledaš u prošlost, ti ne vidiš ni budućnost, ni sadašnjost.

Sve ti prolazi mimo očiju.

Zato probaj ovo:

Odvoji 20 minuta dnevno. Samo sjedi i dopusti sebi da razmišljaš o prošlosti ili budućnosti.

Kad timer zazvoni – ustani, okreni se, i vrati se u sada.

To je mala vježba, ali velika lekcija: ti nisi zarobljenik svojih misli, ti odlučuješ koliko vremena im daješ.

Kako pomaže tehnika Past–Present–Future

Prekid automatskog obrasca

– Kada klijent fizički okrene stolicu prema „prošlosti“ ili „budućnosti“, mozak dobija jasnu vizuelno-prostornu reprezentaciju onoga što radi. To aktivira parijetalni korteks i pomaže da misli više nisu „nevidljivi vrtlog“, već nešto što možeš vidjeti i ograničiti.

Regulacija amigdale

– Kada se misli svjesno „ograniče“ na 20 minuta, mozak se uči kontroli emocionalne pobude. Amigdala postaje manje hiperaktivna jer dobija signal da postoji granica – nakon vremena, prijetnja više nije stalno prisutna.

Jačanje prefrontalnog korteksa (PFC)

– Vježba zahtijeva samoregulaciju: sjesti, izdržati misli, pustiti ih da prođu. Time se jača PFC, dio mozga odgovoran za kontrolu pažnje, donošenje odluka i inhibiciju impulsa. To je posebno važno kod OKP-a i anksioznosti.

Učenje „sadašnjeg trenutka“

– Kada klijent shvati da dok gleda u prošlost/budućnost propušta sadašnjost, aktivira se insula i anteriorni cingularni korteks (ACC) – regije važne za svjesnost tijela i sadašnjeg trenutka (mindfulness efekat).

Neuroplastičnost kroz ponavljanje

– Redovnim izvođenjem, mozak formira nove sinaptičke veze. Umjesto automatskog „bježanja“ u prošlost/budućnost, postepeno se jača mreža odgovorna za fokus ovdje i sada.

Život se ne dešava ni u juče, ni u sutra. On je ovdje. Danas. Sada.