PROMIŠLJANJA O EMPATIJI

Svaka osoba koja je empatično tunirana, osjeća tuđu bol, bilo ljudsku ili životinjsku kao svoju na momenat ili je dugo preživljava. Ona se saosjeća sa paćenikom. Takva osoba kada vidi da neko pati, misli u sebi: „Šta mogu da učinim da pomognem onome ko pati, da uklonim bol onoga koji pati.?“ Empatija je vrlo refleksivni krug u mozgu koji se dešava svima nama i koji je prisutan kod većine ljudi. Ako je neko prema nama bio dobar, ili imamo pozitivna iskustva sa njim onda njegova/njena patnja u nama izaziva veliku responzivnost (roditelji, bliski srodnici, prijatelji).

Međutim kada je neko prema nama bio loš, javlja se prirodna tendencija da se ne saosjećamo sa bolom te osobe, nego mikrosadistički konstatujemo da je to možda i zaslužila. Dakle, postoji jasna asimetrija emaptičnih reakcija. Koliko smo mi zapravo asimetrično tunirani što se tiče empatije odnosno saosjećajnosti?

Dešava se da u kompetativnom setingu ako vidimo da nam neko stoji na putu naših ciljeva ili ideja, leveli empatije za tu osobu idu naglo dole, inverzivno proporcionalno kada osjećamo epatiju za nekoga.

Osobe koje su odrasle u određenom setingu i socijalnim strukturama egalaterijanskom ili despotskom, izolovane, u porodičnoj dinamici (jedinac/ca u porodici), okruženju, mogu ostale osobe gledati kao kompetitore, jer su takve osobe često dovoljne same sebi.

Zaključio bih da danas postoji jedna osobina sve više izražena, često kao vrsta kamuflaže osoba koje imaju psihopatiju, ali i kod onih koji nisu u okviru primarne i sekundarne psihopatije, a to je lažna empatija ili oblici lažnog altruizma. Lažni altruizam je jedan o najlakših oblika integracije u društvo.