ŽAŠTO LJUDI NE VOLE TUĐI USPJEH -TALL POPPY SYNDROME

Kad se osvrnemo na našu dosadašnju egzistenciju i napravimo jednu retrospektivu dosadašnjeg života i interakcije sa drugim ljudima, shvatićemo da smo u većoj ili manjoj mjeri bili žrtve jednog oblika tihog sistema, odnosno da smo bili žrtve Tall Poppy Sindroma (u daljem tekstu TPS). Gotovo svaki uspješan ili manje uspješan ili čak neuspješan čovjek pogođen je ovim toksičnim društvenim fenomenom.

Tall Poppy Syndrome kao društveni fenomen prvo je bio detektovan i naučno potvrđen u Australiji da bi se kasnije njegova prisutnost zapazila u Japanu i Skandinavskim zemljama, iako je istorijski gledano prisutan kroz vijekove na svim kontinentima. Iako nema naučnih istraživanja i jasnih podataka za područje Balkana, svakako možemo sa sigurnošću reći da je Tall Poppy Syndrome prisutan u velikoj mjeri i na našim prostorima. Tako da TPS spada u jedan psihoantropološki i sociokulturološki fenomen koji je prisutan u svim društvenim slojevima.

TPS je sklonost da se minimiziraju tuđa postignuća, da se omalovažavaju i kritikuju ljudi koji pokazuju svoju individualnost, kreativnost, ambiciju ili posebno talenat u nečemu. Ovaj sindrom može predstavljati jedan konglomerat zavisti koja se projektuje na određene pojedince ili skupinu ljudi. TPS djeluje destruktivno i na osobu koja je viktimizirana i na osobu koja proizvodi tu viktimizaciju, odnosno osobu koja emotivno i energetski investira sebe u viktimizanje druge osobe, a postiže često trenutni ili nikakav cilj koji je na štetu druge osobe.

TPS je posebno opasan za mlade ljude, jer mladi ljudi češće pate od osjećaja nesigurnosti, zato što još uvijek razvijaju samopouzdanje i kompetenciju, tako da ovaj sindrom jako utiče na mentalno zdravlje onih koji su njime pogođeni, odnosno koji su žrtve kritike. Primanje pohvala za svoja dostignuća trebalo bi da bude razlog za radost, a zašto se nekada svi mi osjećamo kao da su nas naša postignuća učinila predmetom klevete, glasina i direktne sabotaže?

Ovaj vid ponašanja je po default-u zastupljen u porodičnoj dinamici, te u porodičnom setingu pojedinac ima prvi susret sa TPS-om, gdje postaje viktimiziran. Negativni komentari, zavist, ljubomora roditelja, brata, sestre ili rođaka može da se internalizuje u unutrašnji narativ čega često nismo ni svjesni.

Razvojem informacionih tehnologija i društvenih mreža TPS se transponovao u virtuelnu dimenziju i u novije vrijeme postao jedan vid cyberbullyinga, gdje određeni pojednici pod velom anonimnosti targetiranom agresijom viktimiziraju druge pojednice. Zato se često možemo susresti sa rečeničnim konstruktom urbanog rječnika ili slengom koji glasi "hejteri će uvijek hejtovati".

Kao glavni pokretači TP sindroma izdvajaju se:

Zavist - zavist nije samo čežnja za nečim što neko drugi ima, kao što je npr. talenat, određena nekretnina ili novac. Javlja se mučna spoznaja da nam to nedostaje bez obzira da li se mi zaista takmičimo sa tom osobom ili ne. Zavist često cilja osobe sa kojima se poredimo u bilo kom društvenom kontekstu. Budući da je zavist često povezana sa osjećajem stida, ljudi ga često pokušavaju prikriti tako što kritikuju ili sabotiraju druge.

Nisko samopoštovanje - ako osoba vjeruje da nije sposobna za određeno postignuće, vidjevši kako neko drugi ide ka ili postiže određeni cilj može se osjećati inferiorno. Osobe sa niskim samopoštovanjem usmjeravaju neugodne i bolne emocije ka podcjenjivanju drugih ljudi umjesto da same te emocije i osjećanja budu motiv na rješavanje vlastitih problema.

Ogorčenost - ogorčenost se javlja kada se neprijatna osjećanja ne artikulišu na odgovarajući način i krivica se prebacuje na drugu osobu. Ruminacija ili uobičajeno ponavljanje negativnih misli može biti rezultat ljutnje koji iscrpljuje mentalne resurse bez rješavanja očiglednog problema.

Strah - istraumatizovani ljudi mogu biti podložniji nesvjesnoj aktivaciji mehanizama odbrane i defanzivnog ponašanja bez obzira da li su strah i prijetnja opravdani ili ne. Traumatizovane osobe imaju nekad inhibiciju pristupu dijelu mozga odgovornom za kooperativne-socijalne interakcije tako da to može podstaknuti negativan psihološki efekat.

Posledice koje osoba može iskusiti od TPS su:

Gubitak samopouzdanja, nekontrolisani tikovi, može se javiti potreba za nedozvoljenim supstancama, insomnija, fizički simptomi kao što su glavobolja i problemi sa probavom, simptomi PTSP-a, anksioznost, depresija, problemi u vezi, braku i porodici.t