ZAŠTO SMO ČESTO SUROVI I AGRESIVNI PREMA ONIMA KOJE VOLIMO?

Nekad se pitam – zašto baš prema onima koje volimo znamo biti najgrublji?

Zašto baš ka njima bude upućena rečenica koja zaboli, dok prema strancu ili kolegi na poslu ostanemo mirani i odmjereni?

Psihologija kaže da je razlog u tome što su bliski odnosi naša sigurna zona.

Kod partnera, djeteta ili roditelja osjećamo da nas neće odmah odbaciti zbog naše ljutnje. Zato sebi (nesvjesno) dozvolimo da skinemo “masku” i pustimo nagomilane emocije.

A zašto onda prema strancima ili kolegi na poslu ostajemo smireni?

Jer naš mozak tada procjenjuje situaciju kao nesigurnu. Stranci i kolege mogu nas osuditi, kritikovati ili čak udaljiti iz društvenog ili poslovnog okruženja. Zato se aktivira naš socijalni filter – prefrontalni korteks ostaje uključen i pomaže nam da kontrolišemo riječi i ponašanje. Ukratko, pred njima glumimo stabilnost da bismo očuvali društvenu sliku o sebi.

Neuronauka to objašnjava kroz balans između amigdale i prefrontalnog korteksa.

U bliskim odnosima amigdala preuzima, jer “zna” da nas veza sa voljenom osobom neće lako puknuti.

U formalnim ili površnim odnosima prefrontalni korteks ostaje aktivan, jer postoji strah od posljedica i društvene osude.

Primjeri su svima poznati:

Na poslu trpimo kritiku šefa i samo klimnemo glavom – a kući kasnije eksplodiramo na partnera zbog sitnice.

Na ulici nam neko naglo oduzme prednost u vožnji, pa ostanemo mirni da izbjegnemo sukob – ali u razgovoru s bliskom osobom planemo bez razloga.

Psihološki gledano, to su emocionalni obrasci iz djetinjstva. Ako nismo naučili zdravo da izražavamo emocije, ljubav postaje mjesto gdje testiramo granice. Jer znamo da će oni koje volimo ostati uz nas i kad pokažemo najgoru verziju sebe.

Ali postoji i nada. Svaka ovakva reakcija prilika je da zastanemo i zapitamo se:

“Da li sam zaista ljut na osobu ispred sebe – ili na vlastiti umor, strah, pritisak?”

Svaki put kad umjesto impulsa odaberemo svjesnu reakciju, mijenjamo i svoj mozak i svoje odnose.

Jer ljubav nije samo emocija. Ljubav je i neuroplastičnost – sposobnost da se iznova učimo nježnijem jeziku.

A kad naučimo govoriti nježnije, čak i onda kad nam je najteže, ljubav postaje sigurno mjesto i za nas i za one koje volimo.