ZLOSTAVLJENJE U DJETINJSTVU I PROBLEM REGULACIJE EMOCIJA

Emocionalno zlostavljanje, najčešći je tip zlostavljanja djece. Emocionalno zlostavljanje je kada odrasla osoba slučajno ili namjerno uzrokuje emocionalne stresove kod djeteta.

Emocionalno zlostavljanje može uključivati:

-prisiljavanje djeteta na određene ponižavajuće radnje,

-plašenje ili izazivanje straha kod djeteta,

-odbacivanje ili govorenje djetetu da je bezvrijedno, neželjeno ili -nevoljeno,

-okrivljavanje i pravljenje od djeteta žrtveno janje,

-stalne kritike ili nerealna očekivanja,

-prozivke, prijetnje, ismijavanje djeteta,

-izolacija djeteta od mogućnosti učenja, interakcije sa drugima,

-uskraćivanje pažnje, ignorisanje i ne pokazivanje naklonosti,

-izlaganje uznemirujućim događajima, uključujući nasilje u porodici i druge vrste nasilja,

-pretjerana konzumacija alkohola i upotreba droga.

Zlostavljanje djece je snažan faktor rizika za razvoj psihopatologije kod djece i adolescenata. Zlostavljanje je povezano sa povećanim rizikom za više oblika internalizirajućih problema, uključujući anksioznost, depresiju i posttraumatski stresni poremećaj (PTSP).

Regulacija emocija je konceptualizovana kao „ciljno usmjereni procesi koji utiču na intenzitet, trajanje i vrstu doživljene emocije”. Ovi procesi mogu biti kontrolisani kao svjesni i automatski ili nesvjesni. Ti procesi u sebe uključuju širok spektar kognitivnih, društvenih, ponašajnih mehanizama koji moduliraju emocionalne odgovore u službi svjesnih i nesvjesnih ciljeva. Poteškoće s regulacijom emocija nastaju kada emocije ometaju naše ciljeve, bilo zbog neuspjeha u implementaciji strategije adaptivne regulacije (npr. nemogućnost odvajanja od misli o uzrocima i posljedicama negativnih emocija) ili korištenjem neefikasne strategije regulacije emocija (npr. ekspresivno potiskivanje ili ruminacija). Poteškoće sa regulacijom emocija i upotrebom specifičnih strategija neprilagođene regulacije emocija povezane su s nastankom određene psihopatologije.

Zlostavljanje može uticacati na razvoj emocionalne regulacije tokom djetinjstva i adolescencije na brojne načine. Djeca koja su izložena zlostavljanju mogu imati ograničene mogućnosti da nauče adaptivne strategije regulacije emocija (npr. manje je vjerovatno da će im roditelji pružiti emocionalnu podršku kao odgovor na određeni problem ili će pak pružiti minornu podršku). Veća je vjerovatnoća da će mladi izloženi zlostavljanju biti odbačeni, a njihovi problemi minimizirani ili će čak biti kažnjeni zbog ekspresije svojih emocija. Kao rezultat toga, djeca i adolsecenti mogu potisnuti ili inhibirati emocionalno izražavanje i umjesto toga koristiti neprilagođene obrasce strategija regulacije emocija, kao što su ruminacija, potiskivanje ili izbjegavanje, ali i samopovredjivanje. Štaviše, roditelji iz disfunkcionalnih porodica koji su agresivni češće koriste neprilagođene strategije suočavanja, modelirajući na taj način neefikasnu regulaciju emocija.

Djeca često uče da regulišu svoje emocije posmatranjem kako njihovi roditelji izražavaju emocije i reaguju na emocionalna iskustva. Na primjer, djeca čije majke imaju depresiju pokazuju i imaju tendenciju da se uključe u pasivne i ruminativne stilove regulacije emocija slično kao i njihove majke, a isti je slučaj sa majkama koje imaju anksioznost. Zlostavljana djeca, kao i adolescenti, usvajaju obrazac kako njihovi roditelji regulišu svoje emocije i usvajaju neprilagođene strategije. Neki od primjera mogu biti alkoholizam, psihoaktivne supstance, razni opijati, razne vrste agresije, nasilje, razvod, suicid.

Viktimizirana djeca imaju problem detektovanja i prepoznavanja emocija drugih osoba, što u svojoj osnovi proizilazi iz poteškoća u regulaciji sopstvenih emocija.

Zlostavljanje i viktimiziranje djece može spriječiti efikasnu automatsku regulaciju emocija. Mladi koji su bili žrtve nasilja i zlostavljnja imaju veću vjerovatnoću da ispolje pretjeranu reaktivnost amigdale i mogu procesuirati opasnost tamo gdje ona ne postoji, što je slučaj kod anksioznih poremećaja. Istraživanja ukazuju na činjenicu da su se odrasle žene koje su doživjele zlostavljanje u ranom dobu sporije adaptirale na interpersonalne i emocionalne konflikte. Takođe moram ukazati da su simptomi PTSP-a usko povezani sa problemima i poteškoćana vezanim za adaptaciju na emocionalne konflikte.

Eksplicitno emocionalno zlostavljanje šalje poruku djeci da su “bezvrijedna, manjkava, nevoljena, neželjena, ugrožena ili vrijedna samo u zadovoljavanju tuđih potreba”. Shodno tome, mladi koji doživljavaju emocionalno zlostavljanje vjerovatno će razviti negativne self obrasce

koji otežavaju inhibiranje ili ignorisanjj negativnih emocija, posebno emocionalnih znakova koji mogu signalizirati odbacivanje koje bi moglo ugroziti njihov osjećaj vrednovanja sebe, a i drugih.

Dakle, emocionalno zlostavljanje može dovesti do raznih poteškoća u automatskoj regulaciji emocija, a samim tim i razvoj određenih patologija.

Čuvajmo i volimo sebe, a i druge, posebno našu djecu!